Mandžo protiv Atalante (1-1) je opet briljirao. Od njega su se protivnici odbijali kao čunjevi, svaki skok je bio njegov, a onda je stigao zabiti i sjajan gol i osigurati svojoj momčadi remi. Mnogi bi rekli pa tko je ovaj mladić, odakle mu toliko snage, a on danas puni 33 godine. A samo nekoliko dana prije podignuo je još jedan trofej kao najljepši mogući poklon.

U svakoj momčadi u kojoj god je igrao bio je neprikosnoven i jedan od glavnih igrača, a uvijek toliko osporavan i kritiziran. To je njemu bila 'hrana' i motiv da bude još uporniji i još bolji.

Srebro za pamćenje

A u to smo se uvjerili 2018. godine u Rusiji kada je Mandžukić odigrao turnir karijere. S osmijehom na licu i trncima po tijelu se i dan danas sjetimo njegovog gola protiv Engleske za 2-1, kako je to samo bio lijep osjećaj. Nema tko toga dana nije proslavio tu pobjedu na ulicama diljem Hrvatske. Ponos i sreća bili su neizmjerni, a ako je itko zaslužio taj gol to je bio Mario Mandžukić. Toliko opovrgavan, a uvijek među boljima na terenu. No da krenemo ispočetka.

Mario Mandžukić rodio se 21. svibnja 1986. godine u Slavonskom Brodu. Mario je počeo igrati nogomet sa šest godina u Ditzingenu u Njemačkoj, gdje se obitelj preselila početkom rata 1992. godine. Zadržali su se tamo do 1996.

- Vratio sam se onda u Marsoniju, u mlađe pionire, gdje je bio trener Damir Ruhek, koji mi je stvarno pomogao u daljnjem školovanju i osnovnim stvarima. Stvarno je dobar trener. Prošao sam sve uzraste u Marsoniji od mlađih pionira do seniora i bio sam na posudbi u Želji godinu dana, što mi je dobro došlo. Sad sam tu u seniorima, gdje se trudim i dajem sve od sebe da igram - govorio je mladi 19-godišnji Mandžo u arhivskoj snimci iz siječnja 2005. godine koju je nedavno objavila Slavonsko-brodska televizija.

Ćiro ga prozvao đilkošem

Naporni rad i trud su mu se ubrzo isplatili, a nekoliko mjeseci kasnije doveo ga je Zagreb. Odigrao je tamo 51 utakmicu i zabio 14 golova, no to je bilo razdoblje kada je još gradio svoju karijeru, ali ta borbenost je bila očita. Jednu sezonu trenirao ga je i trener svih trenera Miroslav Ćiro Blažević koji mu je dao nadimak koji je obilježio njegovu narav.

- On je bio moj omiljeni đilkoš (mangup). Nikada nisam imao problema s njegovim ponašanjem - rekao je Ćiro o Mandži.

Za njegov igrački uspon zaslužni su očeva genetika i naporan rad. Nakon Kranjčevićeve, Mandžukića je put prvo vodio samo nekoliko tramvajskih postaja dalje, do Maksimira, a potom u Njemačku.

Ondje živi Marijeva sestra, zbog čega je od svih ponuda izabrao Wolfsburgovu i svijetu po prvi put pokazao što sve može i umije. Nakon Eura 2012. godine i sjajnih igara u 'vukovima' završio je u Bayernu, kojem je golom u finalu i sjajnom igrom donio naslov prvaka Europe protiv Borussije Dortmund 2013. godine. S njima je osvojio dvije Bundeslige i dva njemačka kupa.

Prvi je put na Svjetskom prvenstvu zaigrao 2014. u Brazilu. Zbog crvenog kartona kojeg je zaradio u kvalifikacijama morao je propustiti uvodnu utakmicu protiv Brazila. U sljedećoj protiv Kameruna odmah je zabio dva gola, ali preko Meksika nismo mogli.

Mandžukić je zatim 2014. promijenio klub i prešao u madridski Atletico. Ondje se zadržao samo godinu dana, ali dovoljno da osvoji Superkup protiv Reala. Sljedeće sezone prešao je u Juventus i tu je počela njegova talijanska krunidba. Navijači su ga vrlo brzo zavoljeli zbog velike borbenosti i postao je prava ikona kluba. Vrlo brzo se snašao i počela je prava berba naslova, a osvojio je 4 naslova prvaka i 4 talijanska kupa.

Gol za sva vremena

Kruna njegove karijere bila je 2018. godina i Svjetsko prvenstvo u Rusiji. Bila je to nevjerojatna u kojoj je 'đilkoš' napokon dobio priznanje. Zabio je na prvenstvu tri gola, a posebno je bio važan bio onaj protiv Engleske (2-1) u polufinalu Svjetskog prvenstva. Bila je to erupcija oduševljenja, more radosnih suza zbog tog čovjeka. Nema te osobe koja u Hrvatskoj nije pobjedu proslavila na otvorenom, to su dani koji zauvijek ostaju u pamćenju i kojih se uvijek rado prisjećamo. Donio nam je povijesno finale gdje je Hrvatska poražena od Francuske 4-2. No nitko nije previše tugovao jer nije bilo previše smisla za tim.

Učinili su nas ponosnima, a pola milijuna ljudi na dočeku u Zagrebu dovoljan je dokaz koliko je Hrvatska tih dana bila ujedinjena. Mjesec dana nakon tog predivnog trenutka, Mandžo je shvatio da je doživio svoj vrhunac. Otišao je u reprezentativnu mirovinu nakon 11 godina, no to ljeto 2018. će zauvijek ostati u našim srcima zahvaljujući jednom đilkošu.

- Do šestog mjeseca imam ugovor u Marsoniji i zasad mi je ona na prvom mjestu. Javljaju se već neki ljudi iz Hrvatske, a bilo je i poziva iz Njemačke. Postavio sam visoke ciljeve koje na kraju želim ostvariti. Reprezentacija je isto jedan od ciljeva - rekao je Mandžukić u siječnju 2005. godine.

Isti taj mladić koji je sanjao je nakon 13 i pol godina zabio gol koji je Hrvatskoj osigurao srebro i eksploziju emocija koja nije viđena od 1998. godine. To je i zaslužio. Od sramežljivog Marija do igračine. Napadača koji trči, zabija, asistira, ali i vraća se u obranu i uklizava na svojih 16 metara. To je Mario Mandžukić, takav je i u hrvatskom dresu, takav je i u svakom klubu. Uvijek sto posto, uvijek do kraja. Kada god se sjetimo tog gola protiv Engleske, sjetit ćemo se legendarnog Mandže.

E, pa Mandžo, sretan ti 33. rođendan i uživaj!